Zašto ne osjećam motivaciju (i šta da radim s tim)

Dešava se da od potpuno različitih ljudi čujem istu rečenicu: „Ne osjećam motivaciju.” Iza nje obično stoji očekivanje: evo, pojaviće se pravo stanje — energija, inspiracija, jasnoća — i tada će sve početi.

Ali motivacija funkcioniše drugačije.

To nije osjećaj koji se spušta na nas kada se zvijezde poredaju na pravo mjesto. To je neurobiološki mehanizam — sistem u mozgu koji se oblikuje kroz naše postupke i njihove posljedice. Može se formirati spontano. Ili ga možemo formirati svjesno.

Ako razumijemo kako funkcioniše, možemo ga graditi tako da nam bude lakše i brže kretati se prema ciljevima.

Kako funkcioniše mehanizam motivacije

Mozak je pragmatično ustrojen.

On učvršćuje kao ispravno i poželjno ono ponašanje nakon kojeg nam je postalo lakše, prijatnije, pojavilo se osjećanje završenosti ili smo dobili priznanje.

Postupak koji nam donosi prijatne emocije želimo ponoviti. Riješili smo težak zadatak → obradovali smo se tome, divili se sebi („E, Puškine, mangupe jedan!”) → zaželimo riješiti sljedeći zadatak, pojavljuju se žar i radost.

Na isti način, usput, funkcionišu i zavisnosti. Popili smo čašu vina → osjetili opuštanje i olakšanje → zaželimo popiti još.

U tom trenutku aktivira se sistem nagrade: oslobađa se dopamin — signal „ovo je važno, zapamti”. Nervna veza između postupka i rezultata se jača.

Ako se takav lanac ponavlja — formira se stabilan put:postupak → pozitivna posljedica → ponavljanje.

Tako nastaje motivacija.

Na prvi pogled sve izgleda jednostavno. Ali zašto je mnogo lakše „navući se” na čašu vina ili video-igricu nego na rješavanje zadataka?

Stvar je u tome što su hemijske supstance koje opuštaju nervni sistem u čaši vina već tu, a u video-igrice i društvene mreže su ih namjerno „ugradili” pametni ljudi (da bi iz nas izvukli novac). U rješavanje zadatka ih, međutim, moramo „dodati” sami.

Ponekad se, srećnim sticajem okolnosti, mehanizam motivacije izgradi prirodno: nešto radimo — uspijeva nam — rezultat izaziva radost; tome se pridružuje spoljašnje odobravanje (pohvalio nastavnik, roditelj, prijatelji su se divili) i to se ponavlja nekoliko puta, dok se ne formira stabilna veza „postupak = radost”.

Za takvog čovjeka se kaže da je srećnik, da je našao svoje zvanje, da mu je posrećilo. Na tome je izgrađen i stabilan društveni mit: „nađi posao koji voliš i nećeš raditi nijedan dan u životu”.

Vjerovatnoća da se nađete u takvim okolnostima otprilike je ista kao da dobijete milion na lutriji. Svima ostalima biće potrebni svjesni napori. Taj proces pomalo liči na dresuru životinje — samo što smo u njemu mi sami sebi i životinja i dreser.

O visokim standardima i njihovom naličju

Pokušajmo razmotriti društveno odobravane pojave kao što su „visoki standardi”, „zahtjevnost prema sebi” i „perfekcionizam”.

Sve to se smatra pozitivnim osobinama, i veliki broj roditelja i nastavnika ulaže zavidne (i vjerovatno vrijedne boljeg cilja) napore da razvije te osobine kod djece i učenika. Odrasla djeca i učenici zatim nastavljaju djelo svojih mentora samostalno, darežljivo sebi poklanjajući kritiku, mentalne pljuske i podsticaje tipa: „trudi se više!”

Smatra se da nas stalna nezadovoljnost sobom podstiče na razvoj i sprečava da stanemo, dok osvajamo sve nove vrhove.

Ali pogledajmo šta se dešava na nivou neurobiologije.

Čovjek nešto uradi — i odmah omalovažava rezultat. Govori sebi: „To je malo”, „Nedovoljno”, „Moglo je bolje”.

Nijedno dostignuće se ne bilježi kao uspjeh. Nijedan napor ne dobija potkrepljenje. Sistem motivacije ostaje gladan.

Uključuje se sistem stresa. Povećava se kortizol. Mozak dobija drugi signal:postupak = napetost = prijetnja.

U stanju prijetnje mozak ne gradi stabilnu motivaciju. Naprotiv, počinje da štedi energiju i izbjegava postupke koji dovode do takvih neprijatnih posljedica.

Tako, umjesto mehanizma motivacije, vlastitim rukama u svom mozgu pokrećemo mehanizam otpora željenom postupku.

Kada čovjek ulaže napore, ali ne dobija unutrašnji signal završenosti — to vodi hroničnoj napetosti, izgaranju, gubitku zadovoljstva, osjećaju besmislenosti, a ponekad i depresivnim stanjima.

Paradoks je u tome što stalna samokritika češće vodi ne ka uspjehu, nego ka umoru i zastoju.

Mala napomena o samoodobravanju.

Važno je ne ograničiti se na formalno „bilo je OK” ili kvačicu na listi zadataka, nego pokušati osjetiti makar malo stvarne radosti zbog rezultata.

Ovdje volim da navedem primjer sa psićima.

Zamislimo na trenutak da kinolog dosadnim glasom kaže psiću koji je prvi put sjeo na komandu: „Pa, možda i nije bilo loše, ali moglo je i bolje. I šapice su ti se razišle.”

Hoće li takvo odobravanje učvrstiti ponašanje psića? Malo vjerovatno.

Ako zamislimo da smo i mi — veoma složena, pametna i duhovna bića — na nivou formiranja motivacije zapravo sličan odnos, gdje je naš svjesni um dreser, a organizam i nesvjesno psić (ili majmunče, ili kapibara — ako vam psi nisu po volji), postaće nam jasnije u kom pravcu usmjeriti napore.

Zaštita koja smeta

Postoji još jedan zanimljiv mehanizam koji obavlja zaštitnu funkciju, ali nam često smeta da postignemo svoje ciljeve. To je mehanizam prokrastinacije.

Često, kada primijetimo da odlažemo važan posao i stalno se skrećemo na nešto drugo, grdimo sebe i optužujemo za lijenost.

Ali prokrastinacija najčešće nije lijenost, nego način na koji nervni sistem pokušava da smanji preopterećenje.

Nastaje kada se zadatak čini prevelikim, rizik greške visokim, cijena neuspjeha ogromnom, a čovjek sebi ne dozvoljava da se raduje međurezultatima.

Prokrastinacija, kao i motivacija, prilično je jednostavan mehanizam i nije svojstvena samo ljudima. U etologiji (nauci o ponašanju životinja) koristi se termin „izmještena aktivnost”.

Kada umjesto rada na važnom projektu počnemo da čistimo kuću, ne razlikujemo se mnogo od mačke koja se spremila za borbu, odjednom shvati da je protivnik prevelik, a da je za bijeg već kasno — i počne se usredsređeno lizati, kopati zemlju ili tražiti nepostojeću hranu pod obližnjim žbunjem.

Ako se postupak doživljava kao složen i opasan, mozak nas štiti od prijetnje, predlažući jednostavne i bezopasne aktivnosti: čitanje vijesti, pospremanje, zadržavanje u igri.

Zanimljivo je da su prokrastinaciji najčešće skloni upravo ljudi sa visokim standardima i perfekcionizmom.

Perfekcionista — čovjek koji teži da sve uradi savršeno — u fizički nesavršenom svijetu gotovo sigurno postaje veliki prokrastinator. I, naravno, zbog toga pati.

Kako graditi motivaciju

Algoritam formiranja motivacije je jednostavan:

postupak (mali korak) → pozitivna posljedica (potkrepljenje) → ponavljanje.

Zašto korak treba da bude mali?

Veliki korak mozak doživljava kao:„Opa. To je opasno. To je dugo. To je teško. A šta ako ne uspije?”

I zaključuje: „Bolje da ne počinjem.”

Mali korak mozak doživljava drugačije:„A, samo 15 minuta? Pa dobro. Preživjećemo.”

Takav korak ne aktivira sistem prijetnje, gotovo garantuje uspjeh i daje mogućnost da brzo dobijemo pozitivno potkrepljenje.

Mozak uči ne kroz heroizam, nego kroz ponovljene uspješne završetke.

Ne „za jednu noć sam napisao disertaciju”, nego „svaki dan sam radio po 20 minuta — i evo rezultata”.

Kako mozak najbolje uči

Mozak voli kada je potkrepljenje:

a) brzo b) redovno c) jasno povezano sa postupkom.

Ako nagrada stigne za pola godine — mozak je već zaboravio za šta ju je dobio.

Potkrepljenja mogu biti različita. Vi sigurno bolje od svih znate šta bi vas moglo obradovati, pa su ovi primjeri samo ilustracija.

• Nakon 20 minuta rada — 5 minuta prijatne pauze (čaj, šetnja, muzika, dostojanstveno gledanje kroz prozor).

• Voditi listu „Urađeno” i upisivati svaki završeni korak.

• Vidjeti kako raste lanac postignutih ciljeva — gotovo je kao skupljati blago.

• Možete čak stati na stolicu i svečano objaviti: „Uradio sam, bravo ja!” (Ako ima svjedoka u kući — efekat je još jači.)

  
  

Važno je potkrepljivati sam čin postupka, a ne samo idealan rezultat.

Jer ako se nagrađuje samo savršenstvo — mozak brzo odluči da je bolje uopšte ne počinjati.

Bihevioralno „spajanje"

Možete se poslužiti malim trikom i povezati novo ponašanje sa nečim što je već prijatno.

Na primjer:

• raditi uz omiljenu plejlistu

• pisati projekat u omiljenom kafiću

• gledati omiljenu seriju samo dok ste na traci za trčanje

Tako se formira jednostavna veza:postupak → prijatno stanje.

I mozak počinje da misli: „Aha, ovo je ono mjesto gdje nam je dobro.”

Društveno potkrepljenje — teška artiljerija

Ljudi su društvena bića. Odobravanje je snažan podsticaj.

Možete:

• biti odgovorni poslovnom partneru

• dijeliti napredak

• dobijati povratne informacije

Društvena pohvala aktivira ne samo sistem nagrade, nego i sistem sigurnosti. A u osjećaju sigurnosti mozak radi bolje.

Glavno pravilo

Treba nagrađivati, odnosno podržavati, ne savršenstvo, već redovnost.

A posebno je važno podržati povratak.

Posustali ste?

Preskočili ste?

Odložili ste?

Ako ste se vratili — to treba primijetiti.

Jer upravo povratak gradi istrajnost.

Rezultat ne postiže savršena osoba sa savršenom disciplinom.

Već ona osoba koja se mnogo puta vraća — i svaki put kaže sebi:

„O, evo te opet. Bravo.“

 

Mater studiorum

Motivacija nije inspiracija. To je sistem učenja mozga.

Motivacija se pojačava kada je korak izvodljiv, uspjeh se bilježi, a rezultat raduje.

Motivacija se razara kada je letvica previsoka, napori se ignorišu, a samokritika postaje stalna pozadinska buka.

Ne čekajte pravo stanje. Počnite graditi lanac: malim koracima, uz potkrepljenje i bez omalovažavanja.

Mozak će naučiti. On je dobar.

A sad još jednom, sa slikama!